Iako najveći broj pacijenata koje liječe psihijatri pati od lakših psihijatrijskih, odnosno, psihičkih poremećaja, koji se sa velikim uspjehom liječe i, u većini slučajeva, u potpunosti izliječe, obično je psihijatar posljednja adresa na koju se osobe koje imaju psihičke poteškoće obraćaju. Razlog za to su ukorjenjene predrasude da psihijatri liječe samo najteže duševne bolesti koje se ne mogu do kraja izliječiti i strah da i sam odlazak psihijatru znači da smo možda već oboljeli od takve bolesti, a i ako nismo, da će nas okolina, ako sazna za to, svrstati u grupu takvih psihijatrijskih bolesnika. Zbog takvih predubjeđenja pacijeti se radije prvo obraćaju drugim profesionalcima koji se bave mentalnim zdravljem (psiholozima, psihoterapeutima koji nisu ljekari) ili alternativnim iscjeljiteljima (bioenergetičarima, duhovnim iscjeljiteljima, nadriliječnicima i dr.), pa, ako u tome sebi ne nađu olakšanje tek onda se obraćaju znanstvenoj medicini i psihijatrima. Najbolje je da psihijatar bude prva adresa na koju će se osoba sa psihičkim poteškoćama obratiti. Psihijatar ima kompletno medicinsko obrazovanje (diplomu medicinskog fakulteta) i osposobljen je da napravi cjelovitu procjenu i tjelesnog i psihičkog zdravlja i na taj način isključi mogućnost da su tegobe na koje se pacijent (klijent) žali posljedica nekog tjelesnog oboljenja.
Tek nakon toga se može napraviti validna procjena psihičkog zdravlja, pa, ako treba, postaviti ispravna dijagnoza psihičkog poremećaja i na osnovu toga planirati adekvatno liječenje lijekovima i psihoterapijskim ili socioterapjiskim procedurama kod ogovarajućih profesionalaca za mentalno zdravlje koji su kvalifikovani za takav posao. Čovjek je bio-psiho-socijalno i spiritualno biće, pa ga treba posmatrati i tretirati sveobuhvatno, kroz sve četiri dimenzije njegovog postojanja. S obzirom da su psihičke tegobe vrlo često posljedica određenih fizičkih, fizioloških i energetskih poremećaja tjelesnih organa i tjelesnih tečnosti, zaobilaženje psihijatra nosi sa sobom rizik da se previde važne činjenice koje su možda ključne za rješavanje problema i rizik od dugogodišnjeg lutanja i uzaludnog trošenja novca na tretmane koji ne mogu i neće dati očekivane rezultate.
Samo kroz komunikaciju na maternjem jeziku, sa psihijatrom ili psihoterapeutom koji poznaje kulturološki milje, vjerovanja, običaje i podneblje u kome je njegov pacijent (klijent) odrastao, moguće je proniknuti u tajanstvene dubine ljudske podsvijesti u kojoj se nalaze korijeni svih zdravih i nezdravih stanja kroz koja čovjek tokom svog života prolazi. Samo razmišljanjem i govorom na maternjem jeziku možemo pristupiti svojim najranijim sjećanjima i najdubljim osjećanjima i verbalno ih izraziti. S druge strane, riječi i psihoterapijske intervencije na maternjem jeziku iskazane u pravo vrijeme i na pravi način od strane iskusnog psihoterapeuta često su najbolji i najefikasniji lijek za mnogobrojne psihičke probleme sa kojima se ljudi suočavaju.
Emocionalnih, ponašajnih i karakternih problema kao što su: strah, tjeskoba, neraspoloženje, nespokojstvo, nervoza, nemir, nesigurnost, ljutnja, gnjev, bezperspektivnost, strah za egzistenciju, mrzovolja, apatija, bezvoljnost, pretjerana ljubomora, ideje krivice i bezvrijednosti, gubitak interesa i zadovoljstva, smanjenje energije i povećano umaranje, sumoran i pesimističan pogled na budućnost, želja za nepostojanjem, samoubilačka razmišljanja, ideje o samoozljeđivanju, rizično ponašanje, ovisničko ponašanje, strah od smrti, strah od ludila, strah da se ne učini nešto nekontrolisano, poremećen san, nesanica, neprijatni snovi, neprijatne misli, nametljive misli, crne slutnje, čudna maštanja, razdražljivost, krutost, tvrdoglavost, kolebljivost, posesivnost, povučenost, izbjegavanje obaveza, izbjegavanje društva, sklonost laganju, nedostatak strpljenja, potreba da ste uvijek u centru pažnje, nemogućnost da drugog saslušate, upadanje u riječ drugima, smanjenje koncentracije i pažnje, smanjeno samopoštovanje i samopouzdanje, osjećanje manje ili veće vrijednosti, kriza identiteta i dr.
Tjelesnih simptoma psihičke prirode, za koje se prethodno mora dokazati da nisu posljedica tjelesnog oboljenja, kao što su: iznenadni naleti ubrzanog rada srca, gušenje, pritisak u grudima, bolovi i probadanja u prsima, nelagoda u stomaku, mučnina, vrtoglavica, glavobolja, slabost, smanjen apetit, povećana potreba za unošenjem hrane, kratak dah, osjećaj gušenja, malaksalost, bolovi u predjelu srca, ubrzan puls, drhtanje, znojenje, ukočenost, štipkanje, trnjenje, osjećaj vrućine ili hladnoće, slabost u rukama i nogama i dr.
Teškoća u podnošenju životnih nevolja i stresnih situacija kao što su: nesreće, bolesti, starost, gubitak bliskih osoba, gubitak imetka, odlazak iz domovine, neprilagođenost, bračni problemi, razvod braka, gubitak posla, neuspjeh u poslu, konfliktne situacije u porodici i na radnom mjestu, smetnje u prtnerskim, prijateljskim i profesionalnim relacijama, osjećaj da vas drugi ne razumiju, da vam drugi čine nepravdu, da su drugi uvijek krivi za vaše nevoljei dr.
Znakova nedzadovoljenih duhovnih potreba kao što su: osjećaj praznine i besmisla, nedostatak vizije i nade, osjećaj beskorisnosti, pesimizam, moralni konflikt, nemogućnost izražavanja osjećanja zahvalnosti, nemogućnost izražavanja pokajanja, traženja oprosta, opraštanja drugima, teškoće u prihvatanju smrti i umiranja i dr.